Ovo spektakularno vodeno kraljevstvo pružalo je obilje mogućnosti ljudima još u neolitiku. Artefakti iz bakrenog i brončanog doba potvrđuju ovu teoriju, kao i nalasci koje su za sobom ostavili ljudi željeznog doba, Iliri, Kelti, Huni i razna germanska plemena.

Panonija, drevna provincija Rimskog Carstva, bila je omeđena Moson-Dunavom na sjeveru pa su masovne migracije utjecale samo na periferiju Szigetköza. U početku je bila naseljena euroazijskim Avarima i slavenskim plemenima, ali tek je dolazak Mađara (plemena Huba, Lehel i Megyer) značio da će Szigetköz trajno naseliti ljudi. Neka od naših najstarijih naselja u zabilježenoj povijesti su: Vének (1093. godine), Dunakiliti, Halászi i Lipót (13. stoljeće).

Iako je taj ograđeni vodeni svijet bio pošteđen burnih i nasilnih trenutaka povijesti, borba koja se vodila između ljudi i njihova životna izvora, Dunava, neprekidno je trajala. Česte poplave dovodile su do urušavanja riječnih nasipa, što je uzrokovalo ogromnu štetu i mijenjalo izgled rukavaca Dunava iz godine u godinu. Prilagođavajući se promjenjivim okolnostima, stanovnici tih naselja selili su od otoka do otoka kako bi pronašli popunjenija područja. Različite vještine i obrti vezani za ovu zemlju i vodu cvjetali su prije regulativnih uredbi o rijeci. Tragači za zlatom bili su tajanstveni lutalice u labirintima vode, a njihov se tradicionalni zanat prenosio s oca na sina. Slično kao kod ribara i zajednice tragača zlata bile su usko povezane. Znali su sve što se moglo znati o riječnim nasipima, a kad su bili u pokretu gradili su kolibe od trske.

Skupina koja se nazivala „ljudi livade“ lutala je barama, močvarnim i poplavnim šumama skupljajući prirodna blaga. Hvatali su pijavice, rakove i kornjače, a skupljali jaja, bobice gloga, gljive i razne vrste bilja.

Szigetköz je od neprocjenjive vrijednosti u pogledu prirodnih resursa i drugi najveći izvor pitke vode u Mađarskoj. Očuvanje ovog područja od vitalnog je značaja za održavanje raznolikosti njegovih staništa i kvalitete vode.

U pokušaju očuvanja karakteristične flore i faune otočnog svijeta Szigetköza, godine 1987. uspostavljeno je područje zaštićenog krajobraza Szigetköza, koje obuhvaća površinu od 10.127 hektara - oko 27% Szigetköza – od čega je 1 325 hektara strogo zaštićeno, a 446 hektara ex lege močvarno.